Razgovor: Hrvatski Fokus, Miroslav Pelikan - Zdenko Radovanić

 

Gospodine Radovanić, moram priznati da ste Vi pomalo neobičan hrvatski suvremeni umjetnik, Naime, izlažete isključivo vani, od SAD, preko Kine i Rusije, sve do Europe. Što umjetnik dobiva izlaganjem vani, općenito kakva su Vaša iskustva?

Da, dobro ste ustanovili moju neobičnost. Nisam slikar sustava koji se blamira neovisnošću, a koji, s druge strane podvlači crtu prema marginalcima.

Dualistička konfrontacija individuuma sa jedne strane i nepotizam sa druge strane. Reagirao sam, sa svojim komentarima i na slavonskom istoku i zagrebačkom zapadu. Zadovoljstvo je poznavati jezik slikarstva i govora pa sam tako prepoznat izvan hrvatske provincije. Hrvatska, kao naselje od nekoliko miliona stanovnika ne može i ne želi stvoriti neovisnu scenu kritičara i povjesničara. Nemoguća misija skrivanja, s obzirom da i ja kao 45.godišnjak poznajem osnove google-a i vidim koja nekolicina se postavlja u prve redove. Nećemo ih žrtvovati kao predstražu  jer znamo da bi njihovo meso bilo balzamirano nakon što ostale umjetnike pregaze konvencije i pravila hijerarhije.

Neka mi zabrane i onesposobe me moždanim udarom ako nisam dostojan biti slikarom iz Hrvatske. Lijek u tubi je svejedno udaljen „dva centimetra“ na globusu.

Što je s izložbama u domovini?

Za vrijeme studija, naišao sam na plakat o likovnom natječaju. Natječaj je bio preciziran na 35.godište. Pocijepao sam plakate, sve na koje sam naišao. Otišao sam u svoju klasu i pokidao sve svoje slike koje su bile obješene na zidu. Reagirao je jedan  profesor i sugerirao da sam se trebao izraziti na drugi način. Ne, čvrsto sam htio dati do znanja da diskriminaciji nema mjesta u umjetnosti. Neće me kompromitirati korporacije koje nameću svoju prisutnost prozirnim propagandnim trikovima.

Domovinu smo preparirali bezbroj puta. Ako slikam na toj osnovi, neće li mi slika popucati na način na koji ja ne želim da se dogodi.

Radite kontinuirano na dva velika ciklusa. Prvi je posvećen figuraciji a drugi apstrakciji. Što je osobita značajka Vaše figuracije?

„Dosta nam je apstrakcije!“ – ma nemojte me zezati! Osvrćem se na jedan naslov naivno revolucionarnog i avangardnog hrvatskog naslova, u jednim dnevnim novinama. Figuraciju slikam u podsmijehu i ironiji jer nitko ne čita nazive mojih slika.

Nikad nisam bio povodljiv ili da sam namjerno odstranio neku disk u svojoj kralježnici – ciklus figuracije je samo namjerna razonoda i smijurija novotarije koju mnogi proklamiraju. Ne bježim od uspjeha na međunarodnoj sceni, što se tiče figuracije, ali zar je naivnost poprimila tako globalne razmjere. Razumijem hrvatsku scenu – „volim i lijepo mi je i slatko što vidim. To razumijem“.

Znam da mrze tradiciju jer ima mnogo monografija koje ih truju, a oni potpomognuti pulenima utječu na javnost. Priznanje, sa moje strane je da je to djeci jako zanimljivo.

Nije mi potrebna, primjerice, pustolovina Huckleberry Finna kako bi stvorio blamažu i novi figurativni ciklus koji sam ukiselio u sebi i osjetio kontemplativna i esencijalna čula Mississippia. Napustimo slatkoću prevare i komparacije drugih identiteta. Reagiram, naslikam, začinim sarkazmom i idem dalje jer je tajming ograničen. Ne želim zaspati.

Ciklus apstrakcije?

Zamislite se pred oslikanim kadrom od nekoliko kvadratnih metara na kojem je nasumično, postavljen uokvireni kadar od četiri kvadratna centimetra, stanite pred izlog nekog opustošenog lokala, a stakla su oslikana otpadom i ljepilom nedavnih plakata, zaustavite građevinara koji je znojnim i teškim rukama odlomio fasadu sa nekog pročelja,..... Iskopajte meso, slikarskom patologijom oživite i reciklirajte major minorom. Ne možete ostati ravnodušni ni kada vam um ometaju svakojaki svjetovni poroci – figuracije.

Oduševljen sam milionima izjava da je apstrakciju najlaše naslikati.

U oba ciklusa ističe se odmjereni kolorit.

Kolorit se sam po sebi nudi kao refleksija dostojna reakcije, ali koje? Kao dijete zemlje, hladovine vrbe, motike zakopane u mramornu zemlju.....Kategoriziram kolorit karakterom, atmosferom, trenutkom. Boravkom izvan domovine ili na studijskim putovanjima nisam dozvolio da putovnicu mojeg djetinjstva okalja plastično polikromno blato.

Diplomirali ste na zagrebačkoj ALU u klasi prof. Kesera. Polazili ste i privatnu školu prof. Igora Modrića. Koliko su ta vremena bitna za nastanak Vašeg slikarstva?

Energičnost, istraživanje, duboke zakonitosti, odzvuk razvoja.....Razina umjetničkog razvoja je bila moguća, a u to vrijeme su postojali njih dvoje. Crtanje uz prof. Modrića komprimiralo je novo stanje, stanje otrežnjenja. Pretpostavljao sam da će crtanje postati plin koji truje i nestaje. Prof. Modrić mi to nije dozvolio.

Kaos moje nesigurnosti je bio zacementiran susretom sa prof. Keserom. Riječi nemaju smisla ako Vam ne podastrem izvode iz naših razgovora:

...teško je doprijeti do života u kojem ima smisla. Kada slika dođe do neke točke hoćemo pojačati sliku bez sudjelovanja integralnog – sužavamo granice i dolazi do popunjavanja, izgubi se vitalnost, osjetimo da je dekorativan i prazan element – tu je prokletstvo...

...borba prokleta sa čime se bavimo....

...ne znam...danas se sve tekstualizira. Kada promislimo na tu jeftinoću dobijemo prazninu i neznanje. Suludo! Zgadi nam se ta niska točka taljenja, ali se o tome ipak toliko govori i kontekstualizira...

...nikada neću napraviti zapanjujući projekt jer bi me zatvorio...

...ljudi žele konc-logor neposredno sa konceptualizmom...

...komunicirajmo iskustvima...

...ne zadovoljava me konceptualizam. Želim doživjeti katarzu druge vrste na instrumentu koji ja zovem slikarstvo...

...konceptualci su nakon čina smiješni. Ljudi afektiraju konceptualizam...

...treba ljudima više emocija koje idu iz negativističkog principa...

...resursi se stravično troše. Živimo u užasu, a s druge strane promoviramo neistinu. Treba promišljati stvar...

...umjetnost je onoliko raširena po zemlji, koliko zemlji treba umjetnosti...

Što je trenutno novo u Vašem atelijeru? 

Na ulazu sam zapisao, na nezgrapnom prljavom papiru: „ Umjetnost je korisno gubljenje vremena“. Zar to nije dovoljan razlog da se zamislim hoću li ući i sukobiti se, prepustiti ili izaći korakom novog gubitnika i diletanta koji se smatra slikarom. Intrigantno, zaista.

Kako je slatko vidjeti „njihove“ atelijere, tako uredne, sterilne, otvorene prostrano i sjeverom obasjanima, vidjeti nakaze kojima su sva godišnja doba ista jer uvijek mogu biti i mirisati na druge koji ih štite.

Ja imam i nedam nikome svoje smeće i patos, ispunjen mrljotinama i obrisima prljavih stopala.

Planovi, izložbe, monografije…?

U Hrvatskoj imam, u pripremi, provokativni projekt, kontroverzan. Marginalna projekcija perifernih umjetnika na visokoj razini. Nemam namjeru se ovdje dugo razgovarati sa Sizifom. Raspon prijatelja-umjetnika u inozemstvu je, na moju sreću, brojan te mogu računati na njihovo razumijevanje.

Planiram odlazak u Barcelonu gdje moja kolegica, akademska slikarica Ivona Bura, ima atelier. Ondje ćemo slikati i nastojati povezati iskustva. Nakon toga odlazim u Munchen.

Za kraj, ima li umjetnost budućnosti? Naime, neće li biti jednostavno pregažena konzumerizmom?

Slijepci će nahrupiti u trgovačke centre i pokupovati plastične kutije u koje će nabacati božićne lampice, kablove, štapove za pecanje i poslagati ih u svoje garaže-ateliere. Ustrajati će u degustaciji i instalaciji dirljivo smiješnih tzv. originalnih avangardacija koje gube razlog postojanja, nesigurne su, bez cilja...John Zerzan ima jedan dobar tekst: „Umjetnost na optuženičkoj klupi“.

To je upravo i paslika društva koji ima svoju pojavu i vjerodostojnost samo u nametnutim društvenim tokovima i nametanjima odabranih. Kao da imaju satelitski odašiljač kojim upravljaju plitkim mozgovima publike. Jedne godine sam radio na zidu Branimirove, u Zagrebu. Zar se nitko nije upitao zašto moje djelo neće i ne smije biti trajno. Zar su mislili da ću podlogu majstora grafitera odbaciti, uništiti, zaboraviti. Naćin slikanja i kolažiranja je bio i koncipiran da ga netko odstrani ili da ga vjetar i smrad automobila odstrani kako bi iskon doživio novi pubertet.

Gdje vidite svoje slikarstvo za deset, dvadeset, trideset godina….?

Ne znam hoću li sutra nastaviti slikati sliku koju sam započeo prije nekoliko tjedana. Oprezan sam jer u turbulenciji, nekoj vrsti determinističkog kaosa između apstrakcije i figuracije nastojim doći do zajedničkog nazivnika u svojem radu. Znam da je rano, i to me definira. Ako netko zna što je Hokusai rekao u 94. godini, sve bi mu bilo jasno.

Samo da je što više negativne kritike, a ne hedonističkih ditiramba koji nemaju kontekst, uzajamnost niti jezik dubine pećine.

Kontakt

akad.sl. Zdenko Radovanić, mag.sl.
Duga 130, Ivanovac
31215

   

 
email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.